karavana sehida bosne Šehidi Bosne - Ne smijemo ih zaboraviti

Šehidi Bosne - Ne smijemo ih zaboraviti

Blog o arapskim mudžahidima koji su, u ime Allaha, poginuli u Bosni braneći našu čast.

10.10.2009.

Šehid Bosne: Ebu Hammam en-Nedždi

ebu hammamEbu Hammam en-Nedždi je iz Saudijske Arabije. Bio je komandir "Lavova vjere"- kampa na prvim linijama fronta. Ubijen je od hrvatske vojske za vrijeme primirja, dok su on i tri komandira iz glavnog štaba mudžahidina iz Zenice putovali prema kampu.

Univerzitetski obrazovan u Saudiskoj Arabiji, tečno je govorio engleski jezik. U Bosnu je došao 1994. zajedno sa Ebu Zijadom en-Nedždijem, Allah mu se smilovao. Zbog njegovih dobrih odnosa sa braćom i zbog njegove sposobnosti da prida važnost svakom bratu, ubrzo je zaradio poštovanje među mudžahidinima i postavljen je za komandanta kampa jedinice prve linije fronta.

Uvijek je radio za dobrobit braće, pokušavajući na najbolji mogući način da uredi obaveze iz Komande tako da što više olakša braći. Nisu ga gledali kao komandanta niti vođu, nego kao prijatelja sa kojim su mogli da podijele sve privatne i svakodnevne probleme. I bio je voljen upravo zbog ovih kvaliteta. Kao komandir, on je bio taj koji je naredio potragu za bratom Ebu Mudžahidom el-Britanijem, koji je poginuo u operaciji "Bedr Bosne".

Dana, 14. decembra 1995. u Žepču, on i petorica braće upali su u zasjedu hrvatske vojske. Ubijen je na licu mjesta od mitraljeskog pogotka u glavu, i pridružio se kao šehid braći koja su poginula zajedno sa njim. Ebu Hammam i njegov prijatelj Ebu Zijad su zajedno došli u Bosnu, i zajedno su je napustili. Molimo Allaha, azze we dželle, da ih zajedno pošalje u Džennet.

Izvor: Azzam publikacija

Prijevod: www.putvjernika.com

06.07.2009.

Šehid Bosne: Ebul-Munzir el-Jemeni

"Zatekao sam sebe kako razgledam po Džennetu"

Eul-Munzir el-Jemeni je iz Jemena; poginu je u Bosni u operaciji "El Kerama", 21. jula 1995.

Ebul-Munzir je pogođen u glavu u toku napada njegove ofanzivne grupe.

Dan nakon njegove smrti, jedan ga je brat usnio i u snu upitao:

"Šta ti se desilo?"

Ebul-Munzir mu je odgovorio:

"Bili smo u šumi pod snažnom paljbom zbog čega smo svi spustili (sakrili) glave. Ja sam izvirio da vidim odakle pucaju i da lociram bunker. I dok sam tako razgledao, sljedećeg trenutka sam zatekao sebe kako razgledam po Džennetu."

ebul-munzir-2

Izvor: Azzam Publikacija

02.07.2009.

Šehid Bosne: Ebu Muslim el-Emirati

ebu muslim el emirati"Nije vidio svog sina na ovome svijetu, ali će ga Allah, inšaAllah,  sastaviti sa njegovom familijom u Džennetu."

Ebu Muslim je iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Bio je komandant mudžahidske jedinice tokom rata u Bosni. Ubijen je u sjevernoj Bosni, 25. jula 1995, u operaciji "El-Kerama".

Ebu Muslim je bio vrlo ljubazan i plemenit brat. Tog ljeta se naglo promijenio. Postao je nevjerovatno vatren u borbi i izuzetno hrabar. Toliko je bio neustrašiv da je sam išao u izviđanje. Po povratku je znao donjeti pune plastične vreće mina, koje je sam locirao i onesposobio.

Kada je Ebu Muslim čuo za džihad u Bosni, žena mu je baš zatrudnila. Unatoč tome, on je odlučio da odgovori na patnje bosanskih muslimana i pridruži se džihadu, pokoravajući se Allahu i noseći sa sobom samo uspomene o svojoj porodici i nadu da će se im se vratiti kada bude mogao.

"Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje, a u Allaha je nagrada velika." [Kur'an 64:15]

Sin mu je rođen dok je bio u Bosni. Pošto nije vidio svog sina, par mjeseci poslije njegova rođenja, Ebu Muslim je odlučio da nakon ove akcije (El-Kerama) ode posjetiti svoju familiju. Tokom akcije, on i njegova jedinica su zarobili srpski tenk. Nakon toga nastavili su da napreduju sve dok ga Allah nije uzeo Sebi kao šehida.

Nije vidio svog sina na ovome svijetu, ali, inšaAllah, Allah će ga u Džennetu sastaviti sa njegovom familijom.

Izvor: Azzam publikacija.

20.06.2009.

Šehidi bitke kod Tešnja

mudzahidi bosne25 mudžahida pobjeđuje 200 srpskih specijalaca.

U petak ujutro, oktobra 1992, odigrala se žestoka bitka između grupe stranih mudžahida i Srba, na brdu Bandera, blizu Tešnja i Doboja na sjeveru Bosne.

"O vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu! Ako vas bude dvadesetak izdržljivih, pobijediće dvije stotine; a ako vas bude stotina, pobijediće hiljadu onih koji ne vjeruju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju." [Kur'an 8:65]

"Vjernici koji se ne bore - osim onih koji su za borbu nesposobni - nisu jednaki onima koji se na Allahovu putu bore imecima svojim i životima svojim, One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu, Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu." [Kur'an 4:95]

Brdo Bandera je bilo na strateški vrlo važnoj poziciji, između srpskih, hrvatskih i muslimanskih prednjh linija. Ko god bi imao brdo Bandera pod kontrolom, samim tim bi kontrolisao sve gradove i sela oko njega. Na istoj lokaciji, oko šest mjeseci ranije, prolivena je krv prvih stranih mudžahida u Bosni, braneći Allahovu vjeru.

Ebu Ali el-Kurejš, dvadesetogodišnji islamski daija1 sa iskustvom u afganistanskom džihadu, ubijen je u Junu 1992, nekoliko sedmica od početka rata, na brdu Bandera, ručnom granatom bačenom od strane Allahovih neprijatelja.

U sedmicama pred bitku kod Tešnja, u oktobru 1992, snage bosanske armije su slale ljude na prednje linije na vrh brda Bandera. Pomagalo im je 25 stranih mudžahida. Ovih 25 braće su bili prvi strani mudžahidi u Bosni. Većina ih je bilo iz Mekke i svi su bili veterani blagoslovljenog džihada u Afganistanu. Ovih 25 braće su kopali rovove na prednjoj liniji pod vrlo teškim uslovima. Bilo je to trosatno pješačenje od dna brda do muslimanske prednje linije blizu vrha.

Tokom jedne od manjih čarki prije borbe, mudžahidi su ubili 20 Srba i uz Allahovu pomoć, otvorili put za vozila do polovice brda. Ubrzo nakon te čarke, Srbi su se počeli pripremati za veliku ofanzivu protiv mudžahida. Tri dana i tri noći su Srbi neprekidno bombardovali muslimanske prednje linije. Za to vrijeme, mudžahidi su proveli u svojim bunkerima i samo bi slušali zvuke granata koje bi eksplodirale oko njih. Prije toga, snage bosanske armije su se povukle sa brda na drugu liniju iza mudžahida.

Na kraju trećeg dana bombardovanja, mudžahidi su napali jednu od srpskih linija za snabdijevanje, ubijajući trojicu Srba i tom prilikom zauzeli dva konja puna plijena. Tada je 25 mudžahida shvatilo da su sami na brdu, bez podrške od snaga bosanske armije.

Pod neprekidnim jakim granatiranjem u sljedeća tri dana, Srbi su napali prednje linije mudžahida. Brojali su preko 200 dobro istreniranih srpskih specijalaca, uz podršku plaćenika, pripadnika bivših rumunskih i ruskih specijalnih snaga.2

Srpske snage su napale mudžahide takvom snagom i brzinom da se razdaljina između dvije strane smanjila na pet do deset metara. Takva je bila ozbiljnost situacije, da su se Srbi dok su se približavali rovovima mudžahida, bacali ručne granate u njih. Mnogo braće je ranjeno u rovovima, ali su i pored toga nastavili da se bore.

U ovoj teškoj situaciji je Ebu Omar et-Tajjib, dvadesetdvogodišnji daija iz Medine i veteran afganistanskog džihada, izašao iz rovova mudžahida sa svojim PK mitraljezom i počeo da puca po Srbima ubivši mnoge od njih. Konačno je ranjen, ali je nastavio da puca dok nije pogođen sa više od 100 metaka. Učinio je sedždu sa PK mitraljezom pod njim i nastavio je da se sjeća Allaha sve dok Ga nije sreo. Neka ga Allah primi kao šehida.

Kada je ugledao Ebu Omar et-Tajjiba kako pada, Ebu Hadžir el-Mekki, star 24 godine, porijeklom iz Mekke i veteran afganistanskog džihada, iskočio je iz svog bunkera i pretrčao 30 metara preko otvorenog bojnog polja kako bi uzeo Et-Tajjibovo tijelo. Tu se sreo sa srpskim snagama koje su isto tako pokušavale da uzmu Et-Tajjibovo tijelo. Ebu Hadžir se suočio sa Srbima, ubijajući neke i ranjavajući druge, dok jedan nije iskočio 2 metra ispred njega. Ebu Hadžir ga je ubio, ali ne prije nego što je ovaj Srbin zasuo mecima po njegovom stomaku. Ebu Hadžir nije mogao da uzme Et-Tajjibovo tijelo, ali je uspio da se vrati u muslimanski bunker, dok je njegov stomak bio rasporen mecima, a njegovi unutrašnji organi visili.

U bunkeru, na udaljenosti 5-10 metara od Srba koji su ih napadali, Ebu Hadžir el-Mekki je nastavio da puca na Srbe, bez obzira na teške rane. Vikao je "Allahu-Ekber!", "O Allahu, podari mi šehadet!" i "O Allahu, oprosti mi moje grijehe!" i nastavio je da se puca sljedećih pola sata, sve do zadnjeg izdisaja. Molimo Allaha da ga primi u Džennet u Svoje društvo.

Sada su Srbi napadali mudžahide sa tri strane. Kako se bitka nastavljala, Ebu Abdullah Džeddai, star 24 godine, porijeklom iz Džedde, veteran afganistanskog džihada i poznat po svojoj dugoj šutnji i držanju Kur’ana u rukama skoro 24 sata dnevno, ubijen je 40mm granatom ispaljenom iz mitraljeza, koja je pogodila njegovu glavu.

Ebu Abdullah el-Filistini, star 25 godina, vojni trener mudžahida u Afganistanu i Bosni, također je pogođen u srce i ubijen.

Ebu Šehid eš-Šerki, star 18 godina, porijeklom iz istočnog dijela Arapskog poluostrva i učesnik afganistanskog džihada od svoje petnaeste godine, također je ubijen. Svi mudžahidi koji su ostali živi bili su lako ili teško ranjeni.

Ebu Halil el-Mekki je izašao na otvoreno i pucao je na Srbe sve dok nije, teško ranjen, pao na zemlju. On je tada bio emir ove grupe mudžahida.

Šejh Ebu Sulejman el-Mekki, islamski učenjak koji je podučavao siri3 u Svetoj džamiji u Mekki, veteran afganistanskog džihada u društvu šehida šejha Abdullaha Azzama i jedan od najboljih mudžahida (takvim ga znamo, a Allah ga najbolje poznaje), iskočio je iz mudžahidskih rovova i pretrčao preko bojnog polja prema neprijateljskoj vatri kako bi donio Ebu Halil el-Mekkija nazad u mudžahidski bunker. Prije nego što je došao do Ebu-Halila, šejh Ebu Sulejman je zasut vatrom iz automatskog mitraljeza po stomaku, pa je i on pao na zemlju. Sada su dva ranjena brata ležala usred bojnog polja i bilo je pitanje vremena kada će ih Srbi zarobiti.

U ovoj napetoj situaciji, Ebu Talib el-Mekki, također iz Mekke i veteran afganistanskog džihada, izveo je pravi podvig hrabrosti, kada je sam, bez pomoći svojih drugova, istrčao usred bojnog polja sa svojim PK mitraljezom i počeo pucati po Srbima takvom žestinom da su se srpske grupe povukle, a drugi mudžahidi su uspjeli da dođu do Ebu Halila i šejha Ebu Sulejmana i da ih vrate u bunker mudžahida. Ebu Talib el-Mekki je ubrzo pogođen i ranjen, ali je uspio da se dovuče nazad do bunkera mudžahida, gdje je izdahnuo nakon nekoliko minuta. Neka ga Allah nagradi najboljom nagradom koju zaslužuje.

U muslimanskom bunkeru, šejh Ebu Sulejman je teško krvario i izgubio je puno krvi. Plakao je iz želje za šehadetom na Allahovom putu, ali Allah je odredio nešto drugo za njega. Bilo je to u periodu malo prije podnevskog namaza.

Ostala braća, koja su se hrabro borila u bici i bila ranjena, su: Ebu Hamza el-Mekki (iz Mekke), Ebu Musab el-Misri (iz Egipta), Ebu Dudžanah et-Taifi (iz Taifa), Ebu Zubeir el-Haili (iz Haila, bivši emir stranih mudžahida u Južnom Afganistanu, i do-emir ove operacije, Ebu Selamah el-Mekki (iz Mekke) i Ebu Asim el-Mekki (također iz Mekke). Ebu Asim el-Mekki se borio hrabro ubivši tri neprijatelja prije nego što je ručna granata pala pored njegove noge, odvajajući je od tijela i djelimično paralizirajući njegovu desnu ruku.

Zbog velikog broja poginulih i ranjenih, braća su se povukla 100 metara prema jednom muslimanskom selu gdje su prenjeli tijela poginule i ranjene braće.

Nekoliko sati nakon povlačenja, desetorica braće sa lakšim povredama su se vratila na planinu Bandera da nastave bitku. Njima se pridruzilo 15 bosanskih muždahida i zajedno su krenuli u kontra-ofanzivu na Srbe sa takvom žestinom da su Srbi bili primorani da napuste bitku bježeći od braće.

Braća su izbrojala oko 30 mrtvih Srba, čija su tjela ostala na planini. Mudžahidi su našli rumunske i ruske dokumente kod ubijenih Srba, očigledan dokaz da su vanjske snage podržavale Srbe u borbi protiv muslimana i islama. Ovo je potvrđeno izjavama petorice zarobljenih Srba.

U ovoj bici palo je šest šehida - neka ih Allah primi među šehide:

"On neće poništiti djela onih koji na Allahovu putu poginu" [Kur'an 47: 4]

Šest šehida koji su poginuli u toj bici:

Ebu Omar et-Tajjib iz Medine. U Afganistanu je bio poznat pod imenom Ebu Zijad el-Medini. U 22. godini bio je student islama i veteran afganistanskog džihada. Srbi su njegovo mrtvo tijelo u crnoj uniformi postavili u stakleni sanduk i izložili u centru sela Tazlaj. Ostavili su njegovo tijelo tamo tri mjeseca samo da bi pokazali drugim Srbima kako su oni potukli „mudžahedine“. Mudžahidi su pokušali da razmijene zarobljene srpske vojnike za Ebu Omarovo mrtvo tijelo, ali su Srbi odbili. Neka Allah primi Ebu Omara kao šehida i neka mu dušu pošalje u Džennet.

Ebu Hadžer el-Mekki, iz Mekke, star 24 godine, veteran afganistanskog džihada, bio je poznat po svom dobroćinstvu prema braći. On je izgradio vodovod i doveo je pitku vodu 200 metara do doline u kojoj su bili mudžahidi. Izgradio je mudžahidima prostorije za abdest i nužnike. Neka Allah primi Ebu Hadžera kao šehida i neka mu dadne da se napije iz džennetskih izvora.

Ebu Abdullah el-Džeddai, 24-godišnjak iz Džedde i veteran afganistanskog džihada. Bio je povučen i poznat po tome što je uvijek imao Kur'an u rukama i tiho memorizirao trudeći se da ga zapamti u potpunosti. Neka ga Allah nagradi najvećom nagradom koju zaslužuje!

Ebu Abdullah el-Filistini, 25-godišnjak iz Palestine sa velikim iskustvom u treningu mudžahida u Afganistanu i Bosni. Mnogi mudžahidi su prošli kroz njegov trening. Neka ga Allah prihvati i neka ga nagradi za sve što je uradio za mudžahide.

Ebu Talib el-Mekki, iz Meke je sa svojih dvadesetak godina bio hrabar veteran afganistanskog džihada. Neka ga Allah prihvati u džennet sa svim ostalim šehidima.

Ebu Šehid eš-Šerki, sa sjevera Arapskog poluostrva, u svojoj 18-toj godini bio je najmlađi šehid iz ove operacije. Sa 15 godina otac ga je poslao u Afganistan. Iako je bio mlad, kažu da je imao mudrost i strpljenje 100-godišnjaka. Uvijek je razmišljao o načinima kako da unaprijedi život muslimana. Neka ga Allah primi kao šehida i neka ga učini primjerom muslimanskoj omladini.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je rekao: „Neće biti ranjen čovjek na Allahovom putu, a Allah zna najbolje ko se povrijedi na Njegovom putu, a da neće doći sa svojom ranom na Sudnji dan. Boja je boja krvi, a miris miris miska (mošusa).“ [Buhari]

Neka Allah primi devetnest ranjenika i neka ih primi na Sudnjem danu. Među njima:

Šejh Ebu Sulejman el-Mekki, islamski učenjak koji je podučavao siri (životu Allahovog Poslanika s.a.v.s.), u Svetoj džamiji u Mekki, veteran afganistanskog džihada, blizak prijatelj šehida šejha Abdullaha Azzama i vođa ove grupe mudžahida. Bio je vrlo poznat među islamskim učenjacima Mekke i Arapskog poluostrva. Par dana nakon ranjavanja, šejh je izgubio osjećaj u donjem predjelu tijela i od tada je kao paralizovan bio primoran da koristi invalidska kolica. Neka ga Allah izliječi i neka mu povrati zdravlje pa da može nastaviti službu islamu i muslimanima.

Ebu Asim el-Mekki, mladi brat iz Mekke koji se borio u Afganistanu. Par sati nakon što je ranjen, amputirali su mu nogu, a ruka mu je ostala permanentno iščašena. Od aprila 1998. do ljeta 1999, Ebu Asim je bio zatvoren u Džeddi, u jednom od tajnih zatvora Ministarstva unutrašnjih poslova Saudijske Arabije, pod neosnovanim optužnicama da je planirao napad na Saudijsku Arabiju. Bio je podvrgnut jakom mučenju. Tukli su ga u povrijeđenu nogu i ruku sa metalnom šipkom. Nakon izlaska iz zatvora, on je protjeran iz Saudijske Arabije. Neka Allah pravedno osudi one koji su ga mučili.

Bitka kod Tešnja, u jesen 1992, bila je prekretnica u poštovanju koje je lokalno stanovništvo pokazalo prema stranim mudžahidima. Kad su se mudžahidi prvi put pojavili u Bosni, lokalno stanovništvo ih je smatralo za plaćenike i htjeli su da znaju koliko para traže za njihovu službu u Bosni. Poslije te bitke, Srbi su se bojali da pokrenu akciju na teritorijama gdje su mudžahidi bili prisutni.

Nakon pokazanog uspjeha, gdje je 25-oro braće porazilo specijalnu jedinicu od 200 vojnika, Bosanci su promjenili mišljenje o mudžahidima i od tada su ih počeli smatrati hrabrim i iskrenim borcima koji su došli u Bosnu, ne zbog para, nego u odbrani islama, časti, braće muslimana, i za zadovoljstvo svemoćnog Allaha.

Izvor: Azzam Publikacija

Fusnote:

1. daija - islamski misionar, pozivač u islam

2. mudžahidi su saznali ovu informaciju tek nakon bitke, od izjava pojedinih zarobljenih Srba.

3. sira - životopis Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem.

10.06.2009.

Šehid Bosne: Davud el-Britani

mudzahidi bosneDavud el-Britani je iz velike Britanije. Poginuo je 1993. godine u Bosni, u bici protiv hrvatskih snaga.

Rođen je i odrastao kao kršćanin u Velikoj Britaniji. Radio je u jednoj kompjuterskoj firmi. Nakon što se jednog jutra pojavio na poslu u islamskoj odjeći, kolege su ga pitale zašto se tako obukao. Odgovorio im je da je prešao na islam. Nakon sedam dana dobio je otkaz, a potom se sa dva brata zaputio za Bosnu.

Nakon četiri mjeseca u Bosni, njegova braća su krenula na par mjeseci nazad u Britaniju, i pozvali su El-Britanija da im se pridruži. Odbio je ponudu odgovarajući: „Šta ja imam tražiti u nevjerničkoj zemlji.”

Bio je jako tih i smiren brat, a u isto vrijeme i duhovit. Bio je jako sretan dok je pazio na braću u planinama, po hladnoći i snjegu. Brzo je savladao arapski jezik i znanje iz islama; čvrsto se pridržavao Sunneta1 Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Uobičavao je spavati savijen i sa desnom rukom na sljepoočnici; znao je klanjati (moliti) po čitavu noć i često je postio.

Komadir Ebul-Haris, rahimehullah, rekao je o njemu: „Svi smo znali da će Davud biti sljedeći šehid, zato što su njegov iman2 (vjera) i bogobojaznost bivali sve jači i jači.”

Noć prije akcije, Davud je usnio da je okružen sa dva velika dvorca, i upitao je: „Čiji su ovo dvorci?” Glas mu je odgovorio: „Ovo su kuće šehida.” Onda je on upitao: „Koji je Ebu Ibrahimov3 dvorac?” Glas mu je opet odgovorio: „Ebu Ibrahimov dvorac je tamo.” Davud je potrčao prema kući svog prijatelja Ebu Ibrahima, počeo je da odjednom tone u bezdan i probudio se.

Sljedećeg jutra, dogodila se velika akcija protiv hrvatskih snaga. Tokom operacije, dok je jurišao na neprijateljske bunkere, El-Britani je pogođen metkom direktno u srce. Pao je mrtav, a tijelo mu se otkotrljalo do hrvatskih bunkera.

Nakon tri mjeseca, njegovo tijelo je vraćeno mudžahidima. Tijelo je bilo svježe, još uvijek je krvarilo i mirisalo je na misk (mošus). Tijelo mu je bilo u savijenom položaju i sa desnom rukom na sljepoočnici, onako kako je ležao dok je spavao.

 

Izvor: Azzam Publication.

Fusnote:

1. praksa (riječi i djela) poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem; način života propisan u islamu, baziran na učenju poslanika Muhameda, sallallahu alejhi we sellem.

2. iman - vjera, čvrsto ubjeđenje u Allaha koje se manifestuje kroz ubjeđenje, riječi i djela.

3. Ebu Ibrahim je brat iz Turske kojeg su francuske trupe UN-a ubile u okolini sarajevskog aerodroma.

07.06.2009.

Šehid Bosne: Ebu Muaz el-Katari

ebu-muaz-el-katariEbu Muaz, Ebu Abdullah i Ebu Salih su ubijeni iz zasjede u Bosni, 1994.

Ebu Muaz el-Katari je imao 21 godinu i bio je hafiz Kur'ana. Posjedovao je veliko islamsko znanje. Bio je komandir u Afganistanu, a inače je sin imućnog biznismena iz Katara. Imao je običaj da posti Davudov a.s. post (jedan dan posti, drugi dan mrsi). Po cijelu noć bi klanjao, a po danu bi sa svojom braćom Ebu Salihom i Ebu Abdullahom obilazio bosanska sela pozivajući narod u islam.


Ebu Muaz je bio veoma ljubazan brat, voljeli su ga i Arapi i Bošnjaci. Uhapšen je od stane Hrvata ulazeći pogrešnim putem u Travnik, ali je kasnije oslobođen u čuvenoj razmjeni zatvorenika 1993.



Jednom je, idući prema Sarajevu sa svojom braćom Ebu Salihom i Ebu Abdullahom, sreo sa jednim bratom Bošnjakom, Abdullahom efendijom, koji im je reko: "Hoću da idem sa vama za Sarajevo." Zatim je Abdullah na kratko otišao svojoj ženi i rekao joj kako je prethodne noći u snu vidio svu trojicu, i svi su bili šehidi.



Dok su putovali ka Sarajevu, bili su presretnuti sa jednim ili dva vozila bosanskih komunista. Iz vozila u kojem se nalazilo teško naoružanje otvorena je vatra na vozilo u kojem su se prevozila braća. Pucnjava je trajala oko 15 minuta. Za to vrijeme niko od braće nije uzvratio na vatru jer su bili ili teško ranjeni ili ubijeni. Komunisti su zaustavili paljbu nakon 15 minuta misleći da su sva braća ubijena.



Međutim, kada je paljba zaustavljena, Ebu Muaz el-Katari je otvorio vrata automobila. Bio je teško ranjen ali je počeo pucati na komuniste ubivši 5 i ranivši 4. Komunisti su bili šokirani prizorom.



Nakon što je potrošio municiju, Ebu Muaz je nije mogao zamijeniti zbog teških rana. Komunisti ga uhvatiše a zatim i ubiše.



Ubijen je u Petak ujutru oko 11:00 sati, a miris miska se osjećao iz njegovog tijela.

Supruga Abdullaha efendije je rekla: "Dva dana su ova braća provela u našoj kući; bili su veoma ugledni i uljudni."

Njen suprug je ukopan zajedno sa njima.

 

Izvor: Azzam Publications

30.05.2009.

Šehid Bosne: Ebul-Haris el-Bahreini

ebul-harithEbul-Haris el-Bahreini je iz Bahreina. Poginuo je 29. decembra 1992. godine u blizini Visokog, u ofanzivi protiv srpskih snaga. Imao je 23 godine.

Šta reći za čovjeka koji, u vremenu kada ogromna većina ljudi žudi za slavom i bogadstvom, sve to napušta Allaha radi? Ebul-Haris je bio poznati fudbaler u Bahreinu. Većina današnje omladine bi voljela da može postići nivo njegove slave i uspjeha. Napustio je karijeru futbalera da bi otišao u Afganistan i učestvovao u džihadu, tražeći smrt na Allahovom putu.

Nakon Afganistana, odlazi u Bosnu kako bi učestvovao u bosanskom džihadu. Svim srcem i dušom se posvetio obožavanju Allaha, i svojim ponašanjem i hrabrošću postao je odličan primjer drugima - ili je učio Kur'an, ili je pomagao braći ili je bio na prvim linijama fronta.

Njegovo lice je uvijek bilo nasmijano; toliko je bio strpljiv da se nikada nije naljutio ni na jednog brata. Bio je oličenje hadisa Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: „Osmijeh bratu je sadaka (milosrđe)”. Često se smijao i svojim osmjehom tjerao braću na smijeh. Bio je veoma popularan među braćom, voljeli su ga i Arapi i Bosanaci. Imao je običaj da kroz šalu pjeva: ”Moja draga braćo.” Tokom dana je bio sretan i veseo šaleći se sa svojom braćom, a noću bi ga čuli kako plače u namazu (molitvi). Imao je običaj stavljati surmu1 na oči.

Par dana prije akcije, Ebul-Haris je sebi posvećivao posebnu pažnju i nosio je svoju najbolju odjeću, kao da je znao da će se sastati sa hurijama u Džennetu. Prije druge operacije protiv Srba u Visokom, stavio je surmu na oči i zatražio od braće da učine isto.

U najkritičnijem trenutku bitke, kada su se duše šehida uzdizale, Ebul-Haris je ugledao Ebu Merjema kako leži na zemlji dok ga je duša napuštala. Poljubio ga je u čelo i rekao: “O Allahu! Sastavi me s njim”. Tada je puzajući krenuo prema nepriijateljskim linijama u djelu terena koji nije pružao dovoljno zaklona. Allah je uslišao njegovu dovu - Ebul-Haris je pogođen snajperskim hicem i tako preselio, predajući dušu svom Gospodaru.

Mudžahidi ga nisu mogli sahraniti zbog žestokih napada i velikog snijega, pa su njegovo tijelo stavili u šupljinu jednog drveta.

Priložena fotografija je sa video snimka koji je snimljen par trenutake prije nego što je Ebul-Haris el-Bahreini ubijen.

abul-harith_al-bahraini2

Izvor: Azzam publication

 

Fusnota:

1. surma, kuhl – prah kojeg muškarci stavljaju na trepavice. Uobičajeno kod Arapa.

28.05.2009.

Šehid Bosne: Selman el-Farsi

salman_al-farsi1Selman el-Farsi je iz Tunisa. Ubijen je u operaciji "El-Kerama" u sjevernoj Bosni, 21. jula 1995. godine. Volio je da trenira u ime Allaha kako bi bio snažniji u borbi i kako bi mogao nanijeti što više štete Allahovim neprijateljima. Uvijek je vježbao s nijetom da može što više nauditi neprijatelju.

Selman je bio veoma krupan brat. Izgledao je zastrašujuće radi toga što je na leđima nosio masivni mač koji je bio duži od dužine ruke pa je virio preko ramena. Imao je običaj vezati crnu traku preko čela što je izazivalo strah kod onih koji ga pogledaju. Kad god bi progovorio, govorio je samo o šehadetu (pogibiji na Allahovom putu) i Džennetu. To je bilo sve o čemu bi pričao i ništa ga drugo nije interesovalo osim šehadeta.

Jedan brat priča: "...U drugoj akciji sam prepoznao njegova raskomadana prsa jer je on bio jedini koji je nosio mač na leđima. Ubijen je a dijelove njegovog raskomadanog tijela još nisu pokupili, tako da ga nisam vidio, ali sam prepoznao njegova raskomadana prsa. Ja i još četvorica braće smo ih pokupili i pomirisali, mirisala su na jak parfem. Miris je se širio iz njegove krvi i mi smo začuđeno gledali jedan u drugog. Znali smo priče o ovom mirisu i znali smo priče o sličnim čudima i nismo sumnjali nimalo u njih, ali nismo nikad očekivali ovako nešto. Sad je tu pred nama i mi ga mirišemo; dva bosanska vojnika koji su bila prisutna mogla su takođe osjetiti miris. Nema sumnje da je to bio najjači i najljepši miris koji se ne može porediti s mirisom ni jednog parfema na svijetu. Predivan miris koji je djelovao smirujuće i opuštajuće.

InšaAllah, ovo je dobar znak za Selmana da je šehid, a i za braću mudžahide je to znak da su na pravom putu i da budu strpljivi na tom putu."

 

Izvor: Azzam Publications

Prevod: El wela wel bera

salman_al-farsi2salman_al-farsi3salman_al-farsi4


24.05.2009.

Šehid Bosne: Ebu Halid el-Qatari

abu_khalid_al-qatari2Bio je član državnog odbojkaškog tima Qatara. U Bosnu je došao krajem 1992. godine. Volio je da bude na straži po četiri sata po hladnom vremenu, iako je smjena bila svaka 2 sata. Bio je veoma skroman i učen brat. Iako je imao tamnu boju kože, braća su ga opisivala kao svjetleću lampu radi nura (svjetlosti) na njegovu licu.

Imao je na čelu dva ožiljka od dugog činjenja sedžde jer je klanjao po cijelu noć. Jednom su ga pitali: "Kada ćeš se vratiti nazad u svoju zemlju, Ebu Halide?" Odgovorio je: "Želio bih da poginem ovdje kao šehid." Ebu Halid je jednom prilikom rekao jednom bratu: "Dok sam bio u Qataru, kupio sam vojno odijelo sa namjerom da se u njemu borim u Afganistanu, ali me je majka spriječila. Ali, inšaAllah (ako Bog da) ovaj put ću u istoj toj odjeći biti ubijen ovdje u Bosni."

Prije akcije protiv Hrvata, čim je bio određen za emira (vođu), rekao je bratu do sebe: "InšaAllah, sada će me Allah uzeti kao šehida."

Dok se vozio kolima sa još petoricom braće, među kojima je bio Vahidin el-Misri, emir mudžahida, pogrešno su skrenuli na jednom mjestu i tako ušli oko 7 km u neprijateljsku teritoriju. Hrvati su pogodili auto protiv-avionskim oružjem i auto je odletjelo u zrak 20 stopa (oko 6 metara, nap.prev.). Mudžahid su izašli iz auta i borili se sve dok nisu poginuli.

Kada su njihova tijela nakon dva mjeseca bila uručena mudžahidima, idendifikovali su četvoricu, ali nisu mogli da identifikuju tijelo Ebu Halida el-Qatarija. Kada im je bosanski general rekao: "Ovo je vaš posljednji čovjek", pogledali su tijelo i vidjeli da se radi o nekome ko ima bijelu kožu i bijelo lice, pa su odgovorili: "Ovo nije naš brat, on je imao tamnu boju kože."

Međutim, kad su detaljnije pregledali tijelo i svukli košulju, vidjeli su da je boja kaže od vrata prema dole bila tamna. Zavrnuli su rukave i vidjeli da je koža do lakata bila bijela, a iznad lakata tamna. Zatim su vidjeli da su mu stopala do članaka bila bijela, a iznad članaka tamna.

Jedan od braće je ovo komentarisao hadisom Poslanika, sallallahu alejhi we selleme, u kojem se govori o raspoznavanju vjernika na Sudnjem danu (vjernici će se raspoznavati po tome što će dijelovi tijela po kojima se uzimao abdest svjetliti, nap.prev.).

Znakovi abdesta su sijali bjelinom na tijelu Ebu Halida el-Qatarija. Da ga Uzvišeni Allah primi među šehide!

 

Izvor: Azzam Publications

23.05.2009.

Šehid Bosne: Ebu Umar el-Harbi

abu_umar_al-harbiEbu Umar el-Harbi je došao iz Medine el-Munevvere u Bosnu, zemlju džihada, ostavljajući iza sebe luksuzan život. Nakon što je stigao na liniju fronta, nikad se više nije vratio u grad. Proveo je skoro dvije godine na liniji fronta i nikad nije poželio da se vrati u grad u kome su bile dunjalučke blagodati, prodavnice i restorani. Sve svoje vrijeme proveo je ili u kampu ili u planinskim bunkerima.

El-Harbi je uvijek nasmijavao braću i uveseljavao ih. Gdje god bi išao, uvijek je stvarao prijatnu atmosferu zbog čega je bio veoma omiljen i popularan među braćom. Na prvi pogled izgledao je kao šaljivdžija, ali je u borbama bio poput lava. Iako je imao dobar smisao za humor, bio je veoma osjećajan prema muslimanima. Kada se dogodio masakar u Srebrenici 1995. godine to ga je puno boljelo i bio je jako uzrujan, više nego ostala braća.

U operaciji "El-Kerama", Harbi je postavljen na mjesto komandanta specijalne jedinice koja je brojala šest mudžahida. Njihov zadatak je bio da osvoje tri srpska bunkera na najopasnijem mjestu na bojištu. Oko prvog srpskog bunkera, koji se nalazio na kraju otvorenog minskog polja, nije se nalazilo nikavo drveće niti žbunje. Postojao je samo jedan način da se priđe bunkeru, a to je da se krene pravo na njega, za razliku od drugih bunkera koji su bili zaštićeni drvećem i zemljanim nasipima.

Plan napada je bio da jedan mudžahid gađa bunker sa RPG raketom da bi nakon toga ostali napali. Kad su mudžahidi zauzeli svoje položaje, par minuta prije nego su planirali krenuti u napad, Srbi su otvorili vatru kao da su znali da se mudžahidi spremaju za napad. Svi u jedinici su bili zbunjeni i u panici su razmišljali šta da rade. El-Harbi je počeo da brzo trči preko otvorenog minskog polja prema srpskom bunkeru izlažući se direktnoj paljbi. Ostala braća su se dvoumila dovikujući mu: “Ima li mina?“

"Allahu Ekber!" - odgovorio im je nastavljajući da trči.

Vidjevši svog komandanta kako trči, i ostala braća su počela da trče prema bunkeru. El-Harbi se približio otvoru bunkera u kome su se nalazila dva Srbina i kad je bio na udaljenosti od samo dva metara, pucao je u njih, a i oni u njega. U momentu kad je ubio jednog Srbina, drugi je pogodio El-Harbija u čelo. El-Harbi je pao kao šehid.

Jedan od braće je idućeg dana vidio El-Harbija u snu. Lice mu je bilo izrazito bijelo i svijetlo. Brat ga je pitao:

“Šta ti se dogodilo?”

El-Harbi mu odgovori: “Noć prije napada, bili smo u bunkeru na planini i ja sam zaspao. U snu sam doživio poluciju zbog čega sam postao džunub1. Kada sam se probudio, shvatio sam da nema uslova da se okupam u bunkeru na planini, pa sam otišao u akciju u takvom stanju.“

Znao je da je u ovakvim situacijama dovoljno uzeti tejemum2, klanjati i otići, jer je džihad preči od toga da se vrati sa planine (iz bitke) da bi se okupao. Osim toga, bio je vođa (emir) jedinice i za njega je odlaganje akcije radi kupanja bilo nepojmljivo.

El-Harbi nastavlja:

"Kada sam bio kod srpskog bunkera, pucajući na njih, osjetio sam da mi je nešto dodirnulo čelo i odmah zatim osjetio sam kako me dva bića uzimaju ispod ruku i podižu veoma brzo gore, prema nebu. Tamo su me meleci3 okupali."

Ovaj događaj je sličan događaju iz vremena Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kada je njegov ashab (drug) Hanzala, Allah bio zadovoljan njime, preselio kao šehid prvog dana poslije prve bračne noći, kada je ujutro otišao u bitku nemajući vremena da se okupa. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je rekao da je vidio meleke kako kupaju Hanzalu.

 

Izvor: Azzam Publications


Fusnote:

1. džunub - stanje nakon polucije; musliman u ovakvom stanju ne može klanjati namaz, dodirivati Kur'an i sl. Otklanja se kupanjem (gusulom) ili, ako nema vode, tejemmumom (simbolično potiranje lica i ruku do iza lakata zemljanom prašinom)

2. tejemmum - simbolično potiranje lica i ruku do iza lakata zemljanom prašinom, zamjena je za abdest (obredno pranje prije molitve) ili gusul (obavezno kupanje) ukoliko nema vode.

3. meleki (meleci) - anđeli


Stariji postovi

Šehidi Bosne - Ne smijemo ih zaboraviti
<< 10/2009 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

Ajeti i hadisi
HADIS
"O Allahov Poslaniče, reci mi o Islamu ono što ne mogu pitati nikog osim tebe." Reče Poslanik: "Reci vjerujem Allahu, zatim budi na pravom putu."
MUSLIM

AJET

"Allah je jedan. Nema drugog boga osim Njega. On će vas sakupiti na Sudnjem danu, u koji sumnje nema." (En-Nisa, 87)

AJET

Pozivaj na put svoga Gospodara mudrosću, i lijepim i dobrim savjetom." (en-Nahl, 125)

AJET

"O, vjernici, budite strpljivi, budite izdrzljivi, budite spremni i budni za borbu.."(Ali-'Imran, 200)

AJET

"Oni koji govore: - Nas Gospodar je Allah!- i istraju na pravom putu, neka se nicega ne boje i ni za cim nek ne tuguju! Oni ce stanovnici Dženneta biti, u njemu ce vjecno boraviti, i to ce im biti nagrada za ono sto su uradili." (El-Ahkaaf, 13-14)

AJET

"A vi se potrudite da druge, cineci dobra djela, pretecete!" (El-Bekare,148)

AJET

"I spominji ime Gospodara svoga i njemu se potpuno posveti." (El- Muzzemmil, 20)

AJET

"Onaj koji cini dobro- sebi ga cini." (El-Džasije ,15)

HADIS

"Musliman je onaj od cijeg jezika i ruku su sigurni drugi muslimani, a muhadžir je onaj koji napusti ono sto je Allah dž.š. zabranio." (Muttefekum alejhi)

HADIS

"Čuvajte se zavisti, jer zavist unistava dobra djela, kao sto vatra unistava drva." (Ebu Davud)

HADIS

"Nece uci u Dženet onaj ko prenosi tudje rijeci (da bi izazvao razdor medju ljudima o.pv.) ." (Muttefekum alejhi)

HADIS

"Ljudi ce biti u dobru, sve dok budu zuriliu sa iftarom." (Muttefekum alejhi)

HADIS

"Nema tezeg namaza munaficima os sabaha i jacije, a kad bi znali sta je u njima, dolazili bi da obave ta dva namaza, pa makar pužući." (Muttefekum alejhi)

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
13884

Powered by Blogger.ba